About the History of Croatian Folk TALES

HRVATSKE NARODNE PREDAJE kroz POVIJEST

-PREDAJA ili BAJKA-

Narodna predaja vrsta je usmene književnosti koja priče temelji na vjerovanju u istinitost njihova sadržaja. Ona težište s općeg i nadnaravnog premješta na ovo stvarno, ovozemno i prepoznatljivo.  U određenom prostoru i kraju ona čuva otisak duha naroda na svim razinama, u sebi bilježeći sve ono što je određena sredina stvorila – materijalne lokalne specifičnosti, tipične mjesne prepoznatljivosti, mjesna vjerovanja, povijesne okolnosti, filozofiju, duh i stajalište. I tu je njena najveća njena razlika u odnosu na formu bajke ili maštu (engl. fantasy) koja bilježi sve ono čudesno i nadnaravno što bi čovjek mogao zamisliti, a za što se podrazumijeva da nije stvarno.

Možemo sa sigurnošću reći da je usmena književnost najstarija i najdugotrajnija vrsta umjetnosti koju je čovjek počeo oblikovati od svoga najranijeg osvještavanja, a nositeljica je tradicijske kulture sve do danas. 

Narodne predaje, kao oblik usmenog prenošenja povijesti, predstavljaju jedinstven pogled na prošlost jer odražavaju kolektivna sjećanja i vjerovanja naroda ili zajednice, no pogrešno ih je promatrati kao povijesno bilježenje ili izvor činjenica. Time se njihov značaj ne umanjuje, dapače, one nam otkrivaju svijet i društvo, razmišljanja i mudrosti kolektiva predaka, koje se nadopunjavalo u suživotu s prirodom sve do današnjih dana svjedočeći o njihovom jedinstvenom identitetu.

Hrvatska ima nevjerojatno bogatu nematerijalnu kulturnu baštinu koja nije vidljiva i opipljiva, a katkada se čini potpuno zaboravljena. Narodne usmene predaje dobro su sačuvane u sjećanjima i običajima naših predaka, te su egzistiraju i razvijaju se kroz posljednjih petnaestak stoljeća od doseljavanja slavenskog stanovništva u ove krajeve.

No mnoge od njih postoje kao usmene predaje i prenose se na ovim područjima od mlađega kamenog doba te se spominju kao takve, između tri i četiri tisuće godina prije Krista i prenose se unutar stanovništva koje obitava u ovim krajevima prije velike seobe naroda. Priče se asimiliraju s keltskim kulturama, kasnijom rimskom pa sve do dolaska Slavena koji prihvaćaju predaje zatečenih stanovnika te ih uklapaju u svoje sustave predaja koje donose sa sobom. Stvaraju tako čudesan svijet vjerovanja i narodne povijesti kroz jedinstveni identitet koji se prenosi usmenim putem do danas. 

Najveća promjena unutar hrvatskih narodnih predaja odvija se od sedmoga do dvanaestog stoljeća, kada se novi sustavi religijskih vjerovanja sporo počinju primjenjivati kroz pokrštavanja Hrvata. Ono se događa brže u višim političkim i religijskim krugovima, a vrlo sporo ili gotovo neprimjetno u najnižim i najbrojnijim slojevima društva koji novu religiju doživljavaju samo kao nadogradnju i produžetak narodnih predaja i vjerovanja. 

Možda najveći gubitak unutar narodne predaje događa se od trinaestoga do šesnaestog stoljeća, kada crkveni redovi započinju propitivati narodna vjerovanja i narodno liječenje te počinju s progonima vještica, travara i drugih narodnih magijskih praktičara, a s njima i izvore koje su do tada bilježili i prenosili narodne predaje i vjerovanja isključivo usmenim putem. Predaje nakon tog vremena dobivaju epitet nepoželjnih praznovjerja ili vjerovanja neškolovanih i zaostalih sredina te ostaju prešutno utišane unutar seoskih zajednica i skrivene u pučkim običajima ili zamaskirane unutar kršćanske tradicije koja asimilira stare običaje u novi kršćanski identitet koji se oblikuje u tom razdoblju u Europi, kao osnovni obrambeni bedem naspram  širenja islama.

Ponovni interes i oživljavanje narodnih predaja na ovim područjima počinje početkom 19. st., s nacionalnim pokretima u Europi te hrvatskim narodnim preporodom. Umjetnici, a posebno književnici, u narodnim predajama, pričama i pjesmama koje se još uvijek prenose na hrvatskim selima, pronalaze korijene drevne povijesti i vjerovanja te u konačnici korijene samoga jezika i narodnog identiteta. Tada započinju prva veća bilježenja i rekonstrukcije  usmene književnosti na ovom području. Najznačajniji književnici do danas ostaju August Šenoa, Ivana Brlić Mažuranić te Marija Jurić Zagorka.

Drugi veliki val bilježenja i rekonstruiranja narodnih predaja započinje početkom 20. stoljeća s pojavom i temeljima suvremene etnologije koja kontinuirano istražuje i bilježi nematerijalnu kulturnu baštinu sve do danas. 

Premda je važno naglasiti da unutar ovog pojednostavljenog povijesnog pregleda, narodna vjerovanja i predaje preživljavaju i postoje bez prekida, skrivene, jednako od akademske povijesti kao i od religijskih zakona i dogmi, u hrvatskom puku one žive kontinuirano u pjesmama, vjerovanjima te zamaskirane u kršćanskim običajima, podjednako u seoskim okruženjima kao i u gradskim, sve do Drugoga svjetskog rata i industrijalizacije koja je uslijedila. Velike promjene koje se uvode u ponašanju ljudi unutar života i obiteljskih zajednica doprinose najvećem diskontinuitetu u usmenom prenošenju unutar zadružnih i obiteljskih zajednica koje se fundamentalno mijenjaju. Narodne predaje od tada preživljavaju isključivo u krugovima starijih osoba ili ljudi na selu koji ostaju u dodiru s prirodom i na taj način uspijevaju zadržati njihovu primijenjenost i razumljivost, ali više ne uspijevaju usmeno prenijeti nnjihov značaj i razumijevanje na nove načine življenja i običaje svojih potomaka. A priče ostaju u nemilosti zaborava, nestajući smrću djedova i baka. 

Od sredine 20. stoljeća do početka popularne kulture i filma u drudgoj polovice 20. stoljeća, granica između narodnih predaja i bajke (fantazije) postaje potpuno nevidljiva i često neprepoznatljiva. No, uvođenjem novih medija i suvremene digitalizacije narodne se predaje nanovo bude i pronalaze novu svrhu u suvremenom društvu koje u pretjeranoj globalizaciji gubi dodir s identitetom, kolektivnim nasljeđem i mudrosti. Svjedočeći pritom o čovjekovom fundamentalnom odnosu sa prirodom i nesagledivim svemirom.

Zdenko Bašić