HRVATSKE NARODNE PREDAJE

Predaje i narodna vjerovanja su utkane  doboko uz ovu zemlju i njenu povijest. Pričama i narodnim predajama obilježeno je svako mjesto, rijeka i planina. Od Keltskih naroda koji su nadjevali imena ovim krajevima, pa sve do Slavena koji su dolaskom i spajanjem sa starosjedilačkim Rimskim stanovništvom stvorili zajednički bogati mitski svijet nematerijalne kulturne baštine jedinstven u svijetu.
Zmajevi, Vukojarci, Krsnici, Pozoji, Pesiglavci, Mure, Nevidinčići, Jagari, Posvečkari, Hastrmani i Vilovnjaci samo su neki od mnogih koji su paralelno sa ljudskim življem naseljavali ovu zemlju.

Ljudima je pripadalo mjesto pod suncem, a njihovoj brači -Vilinskom narodu, mjesto pod mjesecom. Sumrak ili pak zora je vrijeme kad su se ti svijetovi preklapali, a tada su ljudi mogli vidjeti ono što je noću bilo sakriveno u mraku, a danju sakriveno u svijetlu.

Osnovna podjela svijeta naših starih govori o onome što je gore, na nebu naspram onoga što je dolje, ispod zemlje.

Nebom je vladao nebesnik Perun, pravedni bog neba i munja. A podzemni svijet pripadao je sakrivenom bogu Velesu, vladaru vode i svijeta mrtvih. Njemu je pribadalo blago; ono materijalno u obliku zlata i stoke, ali i sva znanja, vještine  i mudrosti.

Ta dva opozita povezivalo je veliko Drvo Svijeta sa korjenjem u podzemlju, a krošnjom u nebesima. To drvo se često opisuje kao veliki hrast – os svijeta oko koje se okreće nebo i Sunce – Božanstvo Mokoš, koja 6 mjeseci provodi u kraljestvu Volosa pod zemljom gdje se obnavljala, a zatim 6 mjeseci na nebu, na vrhu krošnje kod boga Peruna.  

MUZEJ ZABORAVLJENIH PRIČA mjesto je na kojem se prisjećamo gotovo zaboravljenih bića koja slobodno prelaze močvarne šume, meke vlažne livade te stare riječne rukavce i vodene opkope, mjesečevim stazama kroz šaš, zaobilazeći okućnice i dvorišta, koračaju tajnim stazama, njuše tanke mirise tišine.

Ne trebaju im ključevi grada, prolaze kroz ključanice, pukotine i puškarnice, smještaju se u bunare, dvorišta, vrludaju stubištem izgubljenih koraka, skrivaju se pod stolovima, čuče u kutovima.

Muzej postaje njihovo privremeno utočiste, sklonište u sjenovitim nišama i zakutcima, na samoj granici sna i jave –  snova i stvarnosti.

S odmakom od svakodnevne stvarnosti ta nas pritajena bića promatraju i procjenjuju. Copernice, mure, jankići, nevidinčići, baukači, mraki i druga bića ponoći, osvita i sutona prelaze zidove sna. Dolaze iz prostora i vremena onkraj našeg svakodnevnog. Iz prostora mraka i snoviđenja nastanjuju se u našim sjećanjima, u našoj mašti. Svevremena, tajanstvena, titrava, uskomešana, varljiva, hirovita, neukrotiva, samosvojna, vižljasta, razigrana, živopisna, neobuzdana.

Ta bića Majke Zemlje slojevitih i proturječnih osobnosti, božanska i demonska bića, imaju na raspolaganju sve vrijeme ovog i onog svijeta, osluškuju i šapuću u polumraku, prelaze iz priče u priču.

Traže samo tren da ih se čuje.

U buci naših misli…